04:30 – Prvo zvono, ili: Kako ubiti volju za životom u tri sekunde
Jutro počinje zvonjavom mobitela. Nije to običan zvuk alarma, to je melodija koja zvuči kao ratni bubnjevi ili mješavina zujanja bušilice i sirene za uzbunu. Naravno, postavljena su tri uzastopna alarma s razmakom od pet minuta, jer prvi služi samo za lagano trzanje kapka, drugi za psovanje na tri jezika, a treći za stvarno iskakanje iz kreveta prije nego što auto pobjegne s parkinga.
Dok vani još vladaju mrak i njemačka disciplina, u kući vlada tišina koju remete samo zvuk mljevenja kave i lagano krčkanje džezve. Jer, budimo realni, nijedan dan auslendera ne počinje bez poštenog, jakog espressa. Dok kofein polako ulazi u krvotok, pogled kroz prozor otkriva idiličnu njemačku maglu i tipično ranojutarnje sivilo.
05:45 – Dolazak na radno mjesto
Dolazak u pogon ili skladište. Ovdje se vrijeme mjeri u sekundama, a palete se slažu s preciznošću švicarskog sata. Kolega iz Turske klima glavom, kolega iz Bosne dovikuje s drugog kraja hale: "Gospodine, je li stigla roba?", dok šef u hodu dijeli raspored za danas.
Kreće radni ritam: sortiranje, komisioniranje, skeniranje barkodova. U glavi ti svira najgora turbo-folk melodija iz radija u autu, dok desna ruka automatski slaže gajbe. Auslenderi nisu samo radnici; auslenderi su logistički magovi i multitasking strojevi. Dok jednom rukom slažeš robu, u glavi računaš koliko dana godišnjeg odmora ti je ostalo za ljetni odlazak "doli" i tko će ti čuvati stan dok te nema.
15:00 – Pitanje preživljavanja: Svraćanje u "naš" kafić
Smjena napokon završava, a prije povratka kući slijedi ključni međuprostor za mentalnu higijenu – odlazak u kafić gdje se ne moraš mučiti s Konjunktivom II niti razmišljati je li der, die ili das.
Čim otvoriš vrata, dočeka te miris prave kave, zvuk radija i žamor gdje svi pričaju razumljivim jezikom. Sjedaš za stol, naručuješ "jednu produženu i čašu vode" i slušaš analizu političke situacije, uz neizostavne savjete koji je majstor najbolji za kočnice i tko povoljno vozi liniju prema domovini. Ovdje se za pola sata izjadate jedan drugome, nasmijete do suza i napunite baterije za nastavak dana.
16:00 – Vikend misija (Petak/Subota): Odlazak u EX-YU trgovinu
Ako je petak ili subota, ruta se ne nastavlja prema kući nego prema specijaliziranoj EX-YU trgovini. To nije samo kupovina, to je hodočašće.
Prolaziš između polica i u košaricu s punim ponosom ubacuješ:
- Domaći ajvar (jer njemački iz supermarketa "nema dušu")
- Suho meso i pravu kranjsku kobasicu
- Zdenka sir, Napolitanke i Plazmu za "ne daj Bože"
- Cedevitu i par limenki domaćeg piva
Na blagajni s prodavačicom izmijeniš par riječi o tome kako je stigla nova pošiljka pršuta, plaćaš i izlaziš s vrećicom punom mirisa zavičaja koji garantiraju da će vikend ručak biti pravi.
17:30 – Povratak bazi: Bitka s njemačkom poštom i papirologijom
Stižeš kući, ali radni dan zapravo tek mijenja fazu. Na stolu te čeka koverta s logom neke osiguravajuće kuće ili čuveni Beitragsservice (javni servis koji te uredno podsjeća da imaš televizor, čak i ako ga koristiš samo kao vješalicu).
Umjesto odmora, kreće omiljeni hobi u dijaspori – čitanje pisama uz lupkanje prstom po stolu i komentar: "Ma vidi šta ovi traže, pa jesu oni normalni?!" Uzima se olovka, rješavaju se porezne kartice (Steuerklasse), zivkaju se telekom operateri jer su opet digli cijenu tarife, a traže se i popusti na sve živo jer je inflacija pokucala i na vrata njemačkih stanova.
19:00 – Borba s kućnim majstorijama i usisavačem
Nakon administrativnog stresa, vrijeme je za "odmor" koji uključuje fizički rad. Supruga te dočekuje s popisom kućnih zadataka:
- "Treba zamijeniti gumicu na slavini."
- "Prozor u hodniku opet zapinje."
- "A i onaj robot usisavač se opet zaglavio ispod kauča."
Nema opuštanja. Uzimaš alat, psuješ kinesku plastiku, popravljaš ono što se pokvariti nije trebalo, i sve to uz zvuk kuhanja večere (s onim ajvarom i suhim mesom iz EX-YU trgovine).
21:30 – Nostalgija uz IPTV i vrhunski živčani slom
Večer završava opuštanjem na kauču uz omiljene serije ili prijenos utakmice. Pališ IPTV preko stabilnog "rođakera" servera, slika leti, sve radi savršeno... sve dok ne krene ključna scena u filmu ili penal u devedesetoj minuti.
U tom trenutku slika se zaledi, zavrti se onaj famozni kružić za učitavanje, a ekran postane crn točno na tri minute. Psuješ i dobavljača i optički kabel od Telekoma, lupaš daljinski o kauč, a kad se slika napokon vrati, na ekranu vidiš slavlje protivničke momčadi i usporenu snimku gola koji si propustio.
Dok se živciraš, kreće i neizbježna rasprava s prijateljima preko WhatsApp grupe:
- "Kad se vraćate na ljeto?"
- "A jeste vidjeli kolika je gužva na Bajakovu?"
- "Ma idemo preko Passaua iduće godine, izbjeći ćemo one lude kolone..."
Gleda se vremenska prognoza, provjeravaju se cijene, razglaba se o tome čiji je roštilj bolji i potajno sanja o danu kada će se kava piti na sunčanoj terasi negdje na jugu, bez alarma u 4:30 ujutro.
23:00 – Gašenje sustava
Mobitel se stavlja na noćni ormarić. Alarm za sutra je uredno namješten – opet ona ista ratna sirena. Zatvaraš oči uz misao: "Sutra samo da preživim smjenu, a onda ću vikendom konačno srediti onu teglu na balkonu i odmoriti se k'o čovjek."
Jer život u dijaspori je maraton koji se trči s osmijehom, šalicom dobrog espressa u ruci, domaćim ajvarom u frižideru i s neizbježnim osjećajem da uvijek možeš popraviti još jednu stvar – bilo na poslu, bilo oko kuće, bilo internet vezu kad zapne najvažnije.